Danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Proglašen je na prvom sastanku žena Latinske Amerike i Kariba 1981. godine, na kojem se govorilo o porodičnom nasilju, seksualnom i političkom zlostavljanju, a Ujedinjene nacije su tek 1999. godine ovom danu, 25. novembru, službeno dale potvrdu teškog i bolnog dana, ali i dana kada žene treba da podignu glas za svoju individualnost i slobodu, sa verom da situacija može da se promeni. Mislite li da pre toga žene nisu bile teško zlostavljane?
Iako nasilje nad ženema većini nas deluje kao tema crnih hronika, sasvim sam sigurna da smo i ti i ja tokom života bile žrtve nasilja. Ja jesam. Ne fizičkog, ali psihičkog i te kako. I to je, sad sam toga svesna, u velikoj meri obeležilo moj život. Koliko si puta bila ućutkana, nazvana pogrdnim imenima, omalovažena, stavljena, zajedno sa svojim pravima i slobodama, u kavez ćutanja ili suza, kavez koji je napravio muškarac kojem si verovala ili kojeg si volela, uz podršku gluvog društva u kojem živimo? Ako si makar jednom, i ti si žrtva nasilja, a ovo je i tvoj dan.
Neću ovde objašnjavati šta se sve smatra nasiljem, verovatno mnogo više situacija nego što smo i svesne. Želim samo da moj glas bude makar mali alarm za osvešćenje, makar jednoj ženi, koja trpi i pati, da ima i pravo i slobodu i snagu da prijavi problem, da mu se suprotstavi, odnosno pobegne od njega. Zauvek.
Zašto sam rekla da pobegne od problema, a ne da ga rešava? Moj stav je da od nasilnika mora da se ode i to daleko i zauvek. Ideja da menjate nasilnika, da ga pripitomljavate, besmislena je i potpuno luda. Moje iskustvo je pokazalo da je to nemoguće. I želim na današnji dan to da kažem glasno, svim svojim prijateljicama, sestrama, ćerkama. Kad jasno prepoznaš nasilje – samo idi. Odlazak znači kraj nasilja. Jer život, bez obzira na to koliko godina imaš, uvek pruža nove šanse.
Na ovu temu naslonila se i jučerašnja premijera predstave „Petrijin venac“ u beogradskom Ateljeu 212, rađena prema istoimenom romanu velikog Dragoslava Mihailovića. Drage žene, koje ovo čitate, ako niste u prilici da pogledate predstavu ili film, do knjige svakako možete doći. Jer Petrija je svaka od nas. Ili bi morala da bude. Petrija je, u jednom još težem vremenu nego što je ovo naše, pobedila i poniženje i nasilje i bol i smrt i nastavila da živi. Što je još važnije, nastavila je da voli život.
Predstava se završava čuvenom Petrijinom rečenicom, ogoljenom, čak bizarnom, bolnom za uho, ali srcu bliskom i nepogrešivo i zauvek tačnom: „Čovek je takva strvina. Voli da živi živina.“
Bez obzira na to koliko je nasilje pogrešno, bolno i tvrdo naspram nas, osetljivih žena, kraj nasilja je u našim rukama, tj. u nogama. Kreni dalje i ne osvrći se. Svaka bol se odboluje i zaboravi. Nova jutra ne prestaju da sviću, a mi da im se radujemo.